Suočeni sa izuzetno teškim zadatkom – nadmašiti sada već u pravom smislu legendarnog prethodnika, The Antlers se nisu dali pokolebati. Iako lišen koncepta koji je prethodniku dao veliku emotivnu težinu, Burst Apart ne oskudjeva orginalnošću. Iako je utjecaj ranog Radioheada relativno očit, album je daleko od derivata dobrih starih dana čuvenog abingdonskog kvinteta i svaku preporuku duguje gotovo zbunjujućoj kreativnoj inicijativi i odlučnoj izvedbi.

Kada su Fleet Foxes na krilima uspjeha eponimnog prvjenca odlučili začiniti novi materijal malom dozom sivila, budućnost albuma pa i samoga benda ubrzo je došla u pitanje. Međutim, iako je bend odustao od velikog dijela pripremljenog materijala, uporan je rad ne samo rafinirao nego i obogatio poznati zvuka benda dubinom i kompleksnošću, te tekstovima koji pitaju pitanja inspirisana našom svakodnevnicom.

Koliko je zanimljiva priča u slučajnom uspjehu benda koji je nastao da se ubije univerzitetska dosada utoliko je taj uspjeh i zaslužen. Projekat neoptrećen potrebom za uspjehom i u cijelosti izgrađen na sirovom talentu i mladalackom entuzijazmu, iznenađujuće je kompleksna mješavina lo-fi garažnog rocka i očitih no nenametljivih punk trenutaka, koja će unatoč totalnom odsustvu komercijalnih ambicija naći svoju publiku.

Već prilikom prvog slušanja očito je da je frontman Justin Vernon Bon Iver iz samotnjačkog solo projekta pretvorio u pravi bend. Iako na tragu prethodnika, sada već tradicionalno introspektivni tekstovi začinjeni su malom dozom apstrakcije. Muzička je komponenta, za razliku od minimalizma koji definira prethodni album, osjetno bogatija i sofisticiranija čemu su u nemaloj mjeri doprinjeli Rob Moose, gudački aranžer koji potpisuje aranžmane bendova poput The National, Antony and the Johnsons i Arcade Fire, saksofonist Colin Stetson, kao i dio kolektiva Collections of Colonies of Bees.

Iako pod očitim utjecajem velikana poput Paul Simona, Beatlesa, pa čak i Elvisa Costella, Girls su se ipak uspjeli riješiti bremena tako egzaktnog nasljeđa i pružiti publici album koji uprkos nemaloj dozi déjà vu trenutaka odiše sa dovoljno svježine da komparacije iz uvoda postaju komplimenti sasvim dostojni uzora.
U velikom moru albuma koji manje-više bezuspješno pokušavaju doprinjeti revitalizaciji klasičnog rock 'n' rolla, Father, Son, Holy Ghost je uistinu pravo svjetlo na kraju tunela.

Nakon odličnog albuma Brothers iz protekle godine, blues-rock duo The Black Keys na najboljem su putu da ponove uspjeh prethodnika. Iako osjetno energičniji i poletniji od prethodnog albuma, El Camino je uistinu zarazna kombinacija svega što volimo u staroj i svega što volimo u novoj školi rock’n’rolla, a opet dovoljno ekstravagantan da ga je nepravedno prikloniti ili jednoj ili drugoj, te kao takav siguran pokazatelj da su najbolje godine benda sve samo ne stvar prošlosti.

Nakon odličnog Two Dancers, albuma koji je unatoč odličnom prijemu publike i kritike, ostao relativna nepoznanica publici koja novitete traži u mainstream medijima, Smother je u prilici da ispravi tu nepravdu. Uz sve karakteristične elemente koji su proslavili prethodnik, novi je album osvježen malom dozom elektronike koja uz prepoznatljiv falsetto Haydena Thorpea i kontrasta koji nalazi u vokalu Toma Fleminga, albumu daje poseban feel koji ne samo da ga ističe u opusu benda već i među kandidatima za najbolje albume 2011 godine.

Dvije godine nakon albuma prvijenca (Lungs) Florence and The Machine serviraju svoj drugi uradak. Kao i prethodni, “Ceremonial” je u usnovi pop album protkan soulom, povremenim retro rock momentima i u poređenju sa prethodnikom, osjetno većim muzičkim ambicijama. Buduci da Florence i prateći bend ne oskudjevaju talentom i idejama, Ceremonial je uistinu pravi “tour de force” u karijeri ove mlade grupice talenata.

Jednako očaravajući koliko i uznemirujući, “Let England Shake” je muzički ekvivalent književnom klasiku “Zbogom oružje” Ernesta Hemingwaya. Tematski vezan uz ratom unesrećenu Veliku Britaniju “Let England Shake” očarava i muzičkom komponentom uprizorenu uz pomoć Harveyjevih dugogodišnjih suradnika (John Parrish i Mick Harvey). Iako neobično mračna tematika albuma neće biti po svačijem ukusu, ukoliko na račun toga zaobiđete album, nećete si učiniti uslugu.

Iako vidljivo pod utjecajem velikana kao što su Bruce Springsteen, Bob Dylan i Tom Petty, The War on Drugs nisu se dali ograničiti muzičkim nasljeđem svojih uzora. Na  Baš kao i “Wagonwheel Blues”, i “Slave Ambient” je utjelovljenje stare škole rock and rolla u nekim novim, modernijim bojama.